Bez alata, nema zanata. Znaju to, oduvijek, svi pravi majstori.
A da su svi alati na svom mjestu, posloženi po redu i broju, u kompaniji Medena Commerce brižljivo i predano vodi računa Belmin Rakić.
Tehnologija alata, briga o alatima i priprema, izdavanje alata, naručivanje novih alata… Sve je to moj posao ovdje
Rakić (1995) je po struci tehničar za mehatroniku. Srednju tehničku školu završio je u Tešnju.
Mladi je to čovjek koji je početni otpor našoj ljubopitljivosti brzo i lahko prevladao znanjem: učas se od suzdržanog domaćina preobrazio u pravog majstora koji s uživanjem govori o svom poslu. „Tehnologija alata, briga o alatima i priprema, izdavanje alata, naručivanje novih alata… Sve je to moj posao ovdje“, govori i dodaje da „još radim i završnu kontrolu i mjerenja na mjernoj mašini. Spremne komponente meni dolaze na završnu kontrolu, prije pakiranja i otpremanja.“
Ukratko, njegov posao je da se poslovi odvijaju u najboljem redu, da se naručuju najbolji alati, da omogući brzu proizvodnju bez zastoja.
Razvojni put, kako to često biva, trebao je početi negdje drugdje, u firmi PREVENT FAD, 2014/2015. godine. Godinu je radio praksu u ovoj kompaniji nakon koje je bilo planirano zaposlenje. Očekivao je poziv, no kompanija je imala druge planove i poziv nije stigao.
Godine 2015, na nagovor prijatelja, prijavljuje se na konkurs kompanije Medena Commerce. „Dok ne nađem nešto bolje“, mislio je tad, „došao sam ovdje, ispunio prijavni obrazac, predao i čekao.“
U jednom trenutku, sjećam se, gospodin Fikret me pitao: ‘Hoćeš ti raditi?’ Rekao sam da sam zbog toga i došao. To mu se svidjelo pa sam isti dan došao u drugu smjenu
Uskoro, za dva-tri dana pozvali su ga iz kompanije: „Bilo mi je drago, dugo sam čekao zaposlenje. Razgovarao sam s gospodinom Fikretom Irejzom i Selmom.“
„Svidjeli su mi se, a primijetio sam da sam se i ja njima svidio“, prisjeća se prvog susreta s poslodavcima, vlasnicima kompanije. „U jednom trenutku, sjećam se, gospodin Fikret me pitao: ‘Hoćeš ti raditi?’ Rekao sam da sam zbog toga i došao. To mu se svidjelo pa sam isti dan došao u drugu smjenu“, govori.
S obzirom da Tešanj nije velik grad, mnogi Belminovi prijatelji još tad radili su u Medeni Commerce. Desilo se, međutim, da u drugoj smjeni toga dana ne poznaje nikoga.
U to vrijeme nije postojala nova hala, novi pogoni izgrađeni su naknadno pa naš sagovornik objašnjava: „Direktor me proveo kroz stare pogone, da vidim kako sve izgleda i rekao da me postave na novu mašinu, na mjesto CNC-operatera. Pomislio sam da je u meni prepoznao potencijal i to mi je bilo drago“, te dodaje: „Tako sam počeo. Slušao sam, učio i radio. Trudio sam se, bilo mi je važno da u radu budem neovisan o drugima.“
Na ovom radnom mjestu Rakić se zadržao pet godina, i radio je na skoro svim mašinama u proizvodnji, nakon čega prelazi u alatnicu.
Alatnica je uredna, osjeti se ugodan miris metala i drveta. Rakić ostavlja dojam da sav posao obavlja bez p’o muke. Šalimo se kako bi mnogi ormari pozavidjeli na ovoj urednosti. „Sve ove mašine ali i mali alati koje koristimo za ovu vrstu proizvodnje jako su skupi pa je odgovornost velika“, ozbiljno govori. „S mnogo novca kuckam i radim. Kad dođem u smjenu, obiđem mašine da vidim šta se u prethodnoj radilo. Pogledam imamo li nove zahtjeve, dodatne zahtjeve za nekim specijalnim alatom. Pregledam šta će se potom raditi i organiziramo tako da proces ne zastaje, da radnici ne moraju čekati neki alat. Idem, zatim, u mjernu sobu.“
Kad dođem u smjenu, obiđem mašine da vidim šta se u prethodnoj radilo. Pogledam imamo li nove zahtjeve, dodatne zahtjeve za nekim specijalnim alatom. Pregledam šta će se potom raditi i organiziramo tako da proces ne zastaje, da radnici ne moraju čekati neki alat
U pogonu primjećujemo mlade zaposlenike, skoro dječake. Kaže da su to učenici na praksi i dodaje kako srednje strukovne škole u njegovo vrijeme nisu bile napredne kao danas, njegovo znanje iz srednje škole bilo je uglavnom teoretsko. A, praksa u proizvodnji je nezamjenjiva. „Mladi danas imaju potencijala, mogu naučiti bilo šta. Problem je ako nema interesa“, govori.
Zainteresiranost zaista otvara prilike, kako je učinila i u životu ovog čovjeka. Nasuprot, možda još uvijek važećoj predodžbi, vrijednim radom u industriji moguće je priskrbiti dostojanstven život. „Devetu godinu sam ovdje. U međuvremenu, osnovao sam porodicu, kupio stan, dobio kćerkicu. Posložio se život. Zadovoljan sam zaista“, spokojno dodaje.
Znatiželja mi ne da mira, propitkujem dalje: mora postojati nešto što mu se ne sviđa, nešto čime nije zadovoljan.
„Bude, naravno, svega: loših dana, stvari, vremena kad je teško sustići“, govori nesuzdržano, ali bez tona jadikovke. „Kao i svi ljudi, o svima bih možda imao reći nešto ružno ili negativno, neku primjedbu. O gospodinu Fikretu, za ovo vrijeme što sam tu, zaista riječi neugodne nemam!“, govori nam na odlasku.
Poslije mislim kako je sjajno moći odabrati životni stav zadovoljstva i obilja, poput Rakićevog.
Ali i o tome kakav čovjek moraš biti da zaposlenik nema primjedbu…
. . .
Čitajte i Zovko: ESG jedna je od najvećih transformacija u posljednjih stotinu godina